Ovo što nam se dešavalo danas dešavalo nam se i juče, a bojimo se da će nam se dešavati i sjutra, predstavlja nešto što, možda, ima u svijetu, ali, suprotno našem proklamovanom i u literaturi, tradiciji i kulturi, pa i nauci i filosofiji (etika), kulturnom opredjeljenju. U prvim decenijama 21. vijeka ne prevazilazimo istorijske političke probleme, već ih produbljujemo i komplikujemo do samouništenja.
Nekada se znalo i tako se postupalo pod geslom da je na nebu Bog, a na zemlji gospodar kojega je trebalo poštovati, skute mu ljubiti i kroz njega, ako treba, za otadžinu ginuti. Ko to nije prihvatao, nudio mu se tuđinski gospodar, služenje tuđini i iz nje privilegovanje ili rajinsko – kmetsko propadanje. Iz toga svega regrutovalo se, sa jedne strane, pop od popa, kapetan od kapetana, a sa druge beg od bega, aga od age, i drugi dostojnici, zavisno ko nas je glavario, a ko samario.
Uspostavljanje parlamentarizma, oktroisanog ili na drugi način datog, teško se oslobađalo naslaga tradicionalizma u siromaštvu i oskudici.
Sto godina parlamentarizma u Crnoj Gori pratio je prihvaćeni i neprihvaćeni, zasluženi i nezasluženi autokratizam. Iz njega su proizilazile izborne obmane, lažiranja, krađe i kupovine glasača.
Izborna demokratija je veliki izazov, koji, u krajnjem, ne trpi izborne improvizacije, prevare, lažiranje i krađe izbornih rezultata. Tomovi dokumenata pod opštim nazivom „Snimak“, privilegije koje proizilaze iz formalnih funkacija, a ne iz pregalaštva i rezultata rada, osiromašenje radnih masa, obespravljenih i po drugim osnovama, produkuje ogromne društvene tenzije i opasne političke suprotstavljenosti.
Ogromne suprotnosti najoštrije se manifestuju u beskompromisnoj borbi partija u vlasti i opoziciji. Ukidanje verbalnih delikata omogućava popuštavanje moralih i drugih kočnica u ukupnom, a posebno verbalnom i moralnom ispoljavanju. U prvom planu su kriminal i korupcija duše i tijela. I kada, pri ukupnom takvom stanju, opozicionari dožive najcrnje provociranje, omalovažavanje, maltretiranje i prebijanje, reaguju sa pozicije lijepog ponašanja nekadašnje herojske i čojske prošlosti nesvakidašnjim uzvikivanjem premijeru kvalifikacija – koje bez dokaza, zvuče apatično i nesvakidašnje, ali na istom nivou sa onim kada su naši onda mladi, a sada srednjovječni vlastrodšci funkcionere tadašnje vladajuće garniture nazivali jagnjeće brigade.
Bilo kako bilo, mnogo toga ne služi na čast vlasti (koju simbolizuje DPS ), a dijelom ni opoziciji. Vlast se „proslavila“ u svojoj oholosti, koja proističe iz izbornih mahinacija, ali i iz prevelikog podaništva stranim manje ili više moćnim silama (vidjeti kako se ponašaju pojedini ambasadori). Svoju osionost prema opoziciji ispoljavala je u odbijanju skoro svega onoga što je ona predlagala. I kada je od nje traženo da se formira prelazna vlada za pripremanje izbora, vlast je to energično odbijala. Potom je nešto slično prihvatila, a teško se oteti utisku da u tom nemaju udjela i neki strani centri moći. Isto tako, dio opozicije je snizio svoje zahtjeve, bez dogovora sa onim dijelom koji ne oprašta olako sva nepočinstva i istorijske promašaje aktulene vlasti.
Beskompromisnu opoziciju u Crnoj Gori predstavljaju parlamentarne partije objedinjene oko Demokratskog frotna. Njima se može prigovarati oko prethodne ideološke i programske orijentacije, ali ih je opozicioni položaj objektivno izbacio na lijevu obalu drštvenog, ekonomskog i političkog života. U tome su dosledniji od onih partija koje u svom nazivu imaju odrednice socijalistička i demokratska.
Jedan naš ideološki i filosofski uzor i predvodnik govorio je za sebe da nije ono što sam misli o sebi da je, nego ono što ga je stvorilo, što je proživio i iz životne i nužne potrebe učinio.
Zato mi u ovom trenutku svoje simpatije gajimo prema partijama koje žele da mijenjaju postojeću vlast, i to ne iz formalnih razloga, nego iz suštinske potrebe da se gradi bolje, pravednije, humanije i ekonomski prosperitetnije društvo.
Mi se zaista rukovodimo načelom da ništa nije dobro (pa ni vlast) da ne bi moglo biti bolje. Pri sadašnjem stanju stvari, boljitak se ne naslućuje ni sa koje strane. Neće ga ni biti ako se ne budemo više oslanjali na sopstvene snage i međusobno uvažavali.
VLADISLAV VUKOVIĆ